Ne znam da li bih mogao objasniti zašto sam toliko dugo i tako žudio za Amijem 8. Nikad se njime nisam vozio dok ga nisam kupio, niti vidio ijedan uživo od djetinjstva, ali sjećanja puna topline i ljubavi i priče koje sam slušao od rodbine o njegovoj fantastičnoj udobnosti, jednostavnosti i pouzdanosti, njegova Citroënima svojstvena neobičnost i autentični francuski šarm su vjerovatno mnogo doprinijeli tome. I dok su me prijatelji odgovarali od kupovine ubjeđujući me kako je, ako već hoću nešto iz A serije, Spaček bolji izbor, jer je ljepši i mladalačkiji, ili Ami 6, jer je rjeđi i neobičniji, sve moje misli su išle ka Osmici. I tako, jednog dana prije nepune dvije godine, konačno je došao trenutak da se jedan san ostvari.

Moram priznati da je moj omiljeni Citroën model oduvijek bio i ostao DS, čuvena Ajkula, ali svjestan svojih (ne)mogućnosti kupovine i održavanja tako prestižnog modela, okrenuo sam se traženju onog što mi je bilo sljedeće najmilije na listi. Potraga je bila izuzetno mučna: u oglasima ništa, uvoz zbog ograničavajućeg zakona praktično nemoguć, a i nekoliko dojava sa terena su se pokazale razočaravajućim – automobili ili nisu bili na prodaju ili su bili u tako lošem stanju da obnova nije bila isplativa. I kad sam se skoro prestao nadati, našao sam ono što sam tražio: veoma solidan Ami 8 kome je trebao novi vlasnik, da ga nastavi čuvati i paziti kao što je to radio njegov prvi vlasnik od trenutka kad je stigao iz Slovenije prije pune četrdeset tri godine.

Nije mnogo vremena trebalo da automobil bude spreman za tehnički pregled i registraciju, i nakon godina pauze, ponovo je zajezdio drumovima. Ako do tada nisam znao šta me je to vuklo Amiju, vrlo brzo sam shvatio i počeo da maksimalno uživam u svemu što ovaj automobil pruža: poslovičnu udobnost koju obezbjeđuju njegova meka sjedišta i jedinstveno ogibljenje, malu potrošnju, lakoću manevrisanja kroz grad, oduševljenje koje izaziva kod ljudi na svakom koraku. Ali, prva vožnja van Podgorice i susret sa crnogorskim brdima pokazali su da nije baš sve idilično: maleni vazduhom hlađeni dvocilindraš od 602 kubika i sa 32 konjske snage  je ograničen svojom konstrukcijom i kao što kažu u šali, vidi brdo prije vozača. Uzbrdo trt, nizbrdo smrt, kaže druga šala. Ali živ se čovjek na sve navikne, pa tako i na vožnju uzbrdo 50 km/h drugom brzinom, znajući da ga Ami nikad neće iznevjeriti i da će čim se opet stigne na ravno, sve biti uobičajeno.

Ali, kako su mjeseci prolazili, primijetio sam da Ami počinje bivati umoran, javili su se i neki manji problemi, i bilo je očigledno da mu treba pružiti jedan dobar servis i osvježenje i otkloniti sve sitne kvarove. U međuvremenu je došlo vrijeme za drugu registraciju i neprijatan susret sa novim propisima: kako u Crnoj Gori nema Zakona o oldtajmerima, auto mora ispunjavati zahtjeve poput novijih automobila: moraju se ugraditi pojasevi na zadnjem sjedištu, rikverc svjetlo i prekidač sva četiri žmigavca, iako to nijedan Ami tokom proizvodnje nije imao. A kako su propisi tu da se poštuju, i to se nekako završilo. Međutim, da bi se sve odradilo kako valja, a na preporuku prijatelja sa Citroen Foruma Srbije, Ami sam stavio na auto-voz i odveo u Beograd kod poznatog majstora za A seriju, Davora, kome dugujem veliku zahvalnost jer je mom autu bukvalno udahnuo novi život. Isto tako, jako sam zahvalan svim mojim prijateljima koji su pomogli da iz inostranstva nabavim potrebne dijelove, kako bi Ami, ne samo iznutra, već i spolja zasijao starim sjajem. Put na Oldtajmer skup u Bečeju i potpuno opušteni povratak kući su me uvjerili da ni duži put Amijem nije naporan. Ohrabren time, odlučio sam se za jednu turneju po regionu tokom godišnjeg odmora, kojom prilikom sam prešao 2500 km bez i najmanjeg problema. Od Podgorice do Niša, gdje sam posjetio Nishville festival, preko Beograda do Novog Sada i učešća na skupu YU AMK Veteran, sve do povratka preko Sarajeva do Crne Gore, Ami je neumorno grabio naprijed i izmamljivao mnogo osmijeha duž cijelog puta, kako meni, tako i mnogim posmatračima koji su često u čudu i nevjerici gledali auto, a nerijetko i prilazili da se raspitaju, fotografišu, ali i podijele svoje uspomene.

Iako bi možda primjerenija pozadina bila polja suncokreta i lavande, ili neke međuratne zgrade sa ukrašenim fasadama, moji prijatelji iz Autoslavije su mi izašli u susret da Ami bude fotografisan ispred meni dvije najdraže zgrade u Beogradu: SIV-a i Muzeja Istorije Jugoslavije, kako bi ova priča bila do kraja lična. Tekst završavam uz želju da ovom pričom ohrabrim još ljudi da svoje ljubimce voze i više i dalje, da posjećuju skupove i druže se sa ljudima koji dijele istu strast prema oldtajmerima, ali isto tako uz nadu da ćemo i u Crnoj Gori i u drugim ex-YU republikama gdje to nije slučaj, konačno dobiti kvalitetan Zakon o oldtajmerima, koji će nam pomoći u očuvanju automobilskog nasljeđa na našim prostorima.

Autor teksta: Nebojša Raspopović
Autor fotografija: Miloš Nikodijević